Bašta, pepeo
Jedne jesenje večeri
(neka čitalac dozvoli da taj događaj izdvojimo), jedne sasvim obične jesenje večeri
(bilo mi je jedanaest godina), bez ikakve pripreme, bez najave, bez nebeskih znakova,
začuđujuće jednostavno, banula je u našu kuću Euterpa, muza lirske poezije. To je bio
jedini događaj te sezone, jedina svetlost u statusu kvo te mutne jeseni. Ležao sam na
drvenom sanduku u kuhinji, pokriven ćebetom preko glave, očajnički rešen da prespavam
jesenju dosadu i da savladam svoju glad stoičkim razmišljanjem o budućnosti, o ljubavi.
Glad rodi istančanost, istančanost rodi ljubav, ljubav rodi poeziju. A ta moja vrlo
neodređena predstava o ljubavi i o budućnosti pretvarala se u sjajnu, žarkim bojama
iscrtanu mapu sveta (dodatak uz očevu knjigu), u nedostižnost, u očaj. Putovati!
Voleti! O, Afriko, o, Azijo, o, daljino, o, živote moj! Zažmurio sam. Ispod čvrsto, do
bola stisnutih kapaka siva se realnost sukobila sa ognjem fantazije i buknula rujnim
sjajem. Zatim se prelila u žuto, u plavo, u ljubičasto. Nebesa se otvoriše, samo za
trenutak, zasviraše fanfare, i ja ugledah gologuze anđelčiće koji su, udarajući
krilima kao muve, treperili oko sjajnorumene žiže raja. No to je, velim, potrajalo samo
trenutak. Odmah zatim počeo sam da padam vrtoglavo u dubinu, i to nije bio san. U meni je
treperio neki veličanstveni, sveobuhvatni ritam, a reči su mi izlazile na usta kao
medijumu koji progovara na hebrejskom. Te su reči zaista bile na nekom čudnom jeziku,
punom neke dotad neviđene zvučnosti. Tek kada je prošla prva navala tog grozničavog
uzbuđenja, ja se pozabavih njihovim značenjem i otkrih ispod lelujave površine muzike i
ritma neke sasvim obične reči, slične onima iz barkarola koje je pevao moj otac.
Potpuno svestan nemogućnosti vernog prevoda tih stihova, molim čitaoca da uvaži
elemente koji oni sadrže, od kojih su sazdani, što će moći da posluži kao dokaz da su
ti stihovi nekad zaista postojali. A, evo, cela se ta lirska i fantastična balada, to
autentično remek-delo nadahnuća sastojalo iz ovih nekoliko reči raspoređenih u
idealnom i neponovljivom poretku: koralni sprud, trenutak, večnost, list,
i od jedne sasvim nerazumljive i tajanstvene reči: plumaserija.
Izbezumljen od straha, sedeo sam još neko vreme zgrčen na sanduku,
zatim saopštih svojoj majci glasom slomljenim od uzbuđenja: "Napisao sam jednu
pesmu."
Gde su nestali sa ovih stranica sjajni ramovi, ljubičasti fijakeri,
cveće što se raspada u vazama? Gde vozovi, gde zaklaćene korpe na provincijskim
stanicama? Gde plava svetlost u kupeima prve klase? Gde sa zelenog pliša sedišta čipke
što se lelujaju kao lepeze? Zar je tako brzo prestala da funkcioniše mašina za
ulepšavanje, kristalna posuda kroz koju teče struja pri galvanoplastici? Gde je onaj
sjaj pozlate sa starih ramova, osmeh Mona-Lize?
Svedoci smo velikog raspadanja svih vrednosti. Pozlata je, od vlage i
od naglih promena temperature kojima je bila izložena, počela da otpada sa ramova, a sa
njom i boja sa krila anđela-čuvara, sa Mona-Lizinih usana. Vukući se dugo po
železnicama, kao sporovozna roba, u vreme kada je moj otac igrao svoju životnu ulogu
Ahašveroša, naš se nameštaj okrzao i, kao zaražen filokserom, počeo da se raspada,
da trune. Neke male crvene bubice, što ih je moja majka nazivala njihovim popularnim
imenom "amerikanske bube", a moj otac Ageronia Mexicana, pretvorile su
naše ormare u olupine izvađene iz mora, bez sjaja i izbušene čitavim lavirintom
tunela. S vremena na vreme, i same od sebe, odvaljivale bi se sa njih velike površine na
čijoj je unutrašnjosti bila ispisana indijanska poruka čije smo divne hijeroglife
tumačili kao glas sa onog sveta. I singerica moje majke zauvek je nestala u ratnome
metežu, izgubila se kao siroče, pobegla u svet, preosetljiva na potrese. To je bio
težak udarac za sve nas, naročito za moju majku. Nije bila bolje sudbine ni druga
zvučna kutija kojom se nekad kitila i ponosila naša kuća: naš stari otoman boje trule
višnje raspao se negde na nekoj postaji između Pešte i Kanjiže, ne izneverivši do
poslednjeg trenutka svoj dobar glas: svedoci bi mogli da potvrde da je i u samrtnom ropcu
sačuvao svoju zvonkost. Po pričanju moga oca, koji je bio na komisijskom uviđaju,
njegov glas je u tom trenutku bio najvećma nalik na klavsen, ukoliko, naravno, i to nije
bilo bolesno preterivanje, halucinacija, delirium tremens. Svuda su sada u našoj
kući carevale vlaga i zelenkastosiva plesan, ta jedina boja u celom našem domu, boja
raspadanja. Sva je nesreća poticala iz činjenice da se naš gvozdeni šporet u kuhinji
nije nikad dao sasvim razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je
stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se nismo navikli na
dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su nam oči već bile presahle od suza,
počeli smo da se krećemo u tom plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu,
nazvali smo ga u svom duhovnom jeziku "domaćim ognjištem" i onda smo
kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u kojima se ostvaruje
miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg ognjišta. Taj smo šporet ložili
suvim šišarkama koje smo skupljali u šumi, s jeseni, i donosili ih kući u velikim
džakovima, kao ugalj. Oh, ti divni rudnici, taj zlatni majdan! O Grofovska šumo, šumo
moga oca! Sa drveća je kapala rosa, a šumska je smola, izmešana sa mirisom četinara,
delovala na nas profilaktično i još ne znam kako. Tek bilo je neke razdražljive radosti
u tim našim šetnjama po šumi, s jeseni. Pre dolaska mraka vraćali bismo se natovareni
džakovima, pa bismo zastali na ivici čestara da odahnemo i da sačekamo dolazak večeri.
Tada bi se začuo negde u daljini lovački rog, halali, zatim bi se spustila na nas neka
svečana tišina.
U šumi je lebdeo duh našeg oca. Nismo li malopre čuli kako se
ušmrkuje u novine, a šume mu uzvraćaju trostrukim ehom?
"Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka.
"Gospode, kako se ovde brzo smrkava".