Homo poeticus
IZMEĐU NADE I BEZNAĐA
Kada bih hteo da
sažmem na najkraćem mogućnom prostoru ono saznanje koje sam stekao iskustvom, ličnim
kao i civilizacijskim, dakle lektirom, saznanje koje čini kvintesenciju moga pisanja,
onda bi se to moglo svesti na sledeće: u osnovi ljudskog iskustva leže dve u suštini
kontradiktorne pozicije (i tu se pozivam na Kestlera, jednog od mojih učitelja): pozicija
"jogija" i pozicija "komesara". Pozicija "jogija" jeste
metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona
druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju,
nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na
stvari, na egzistenciju. Ako se osvrnem sada na svoje sopstveno "delo" (reč
koju stavljam pod navodnike, sledeći Borhesov primer), onda vidim da se te dve pozicije
dijalektički prepliću u tih mojih sedam-osam knjiga, i to još od one prve, u kojoj su
se pojavila godine 1962, u jednom tomu, dva moja kratka romana. Prvi se zvao Mansarda
a drugi Psalam 44. Prvi je imao podnaslov "satirična poema" i bio je
nekom vrstom mladalačkog portativnog inventara metafizičkih razmišljanja i sanjarija,
dok je drugi bio nekom vrstom dokumentarne proze sa temom iz Aušvica. Ta se linija
naizgled protivurečnih no u suštini komplementarnih pristupa svetu i pojavama nastavila
u mojim knjigama sve do dana današnjeg i te se dve osnovne linije mogu pratiti ne samo iz
knjige u knjigu nego, najčešće, i u okviru jedne te iste knjige. "Jogi" i
"komesar" uzajamno se razdiru. Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja
pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu
života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao
specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim
pitanjima svi smo isti). To su knjige tipa Bašta, pepeo ili Peščanik. Na
drugoj liniji, sa predominantnom pozicijom "komesara", napisana je Grobnica
za Borisa Davidoviča i već pomenuti Psalam 44. Svi moji tekstovi, dakle, kao
što rekoh, svedoče o toj dvojnosti, o tom razdiranju, o tom menjanju ugla gledanja. A
šta bi literatura i mogla biti drugo do to: krik i pitanje, uvek novo i uvek bez
odgovora, čoveka zagledanog u paskalovske užasavajuće prostore a, s druge strane,
sagledavanje svoje sopstvene epohe i svog vremena iz neke mogućne istorijske perspektive,
hoću da kažem iz nekog mogućnog socijalnog i sociološkog aspekta, kako bi se kroz
pisanje i samim aktom pisanja čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije
nikakva "učiteljica života", nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota. I,
naravno, pisanje i nije ništa drugo do pokušaj, uvek uzaludan i beznadan, da se svi ovi
golemi problemi dodirnu, da se na trenutak osmisle sredstvima književnim, da se tom
sveopštem haosu istorije i ljudskog postojanja da, trenutno, neki smisao i ostvari neka
nada. Jer književnost jeste oblik nade, književnost zatrpava, ponore koje je sama
stvorila, kako to govoraše Marsel Rejmon. No književnost jeste i to: strasno
opredeljenje i borba "komesara" za socijalnu pravdu, za osmišljavanje istorije
i njenih tokova. Naravno, pisac zna, mora znati, da sve što čini i na tom planu jedva da
je efikasnije od njegove "borbe sa smrću", da se tako izrazim, no on ipak ulazi
u tu unapred izgubljenu bitku, jer se on kladi jednako na večnost kao i na sadašnjost,
mada zna da je svaka opklada unapred izgubljena. Tako on živi i piše između nade i
beznađa...
Dozvolite mi još samo jednu primedbu. Što se tiče pisca danas i
ovde, hic et nunc, hoću reći u današnjem našem svetu, on će biti
suđen, verujem da će biti suđen – i čini mi se da je taj strašni sud istorije i
pravde već počeo da zaseda – u prvom redu u zavisnosti od njegovog stava, od njegovih
pozicija prema dvama krucijalnim fenomenima ovoga veka (ukoliko to nije jedan te isti
fenomen): prema logorima istrebljenja, onim hitlerovskim i onim staljinskim. Svaki
pokušaj, makar i najzaobilazniji, makar i u zametku, bilo kakvog ideološkog opravdanja
tog fenomena – logora – u ime takozvane "istorijske nužnosti", "klasne
borbe", "rasne čistote", "novog čoveka" i slično,
diskreditovaće svako delo, svakog pisca, jednom zauvek i nemilosrdno. Usuđujem se reći:
da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode dođavola, odgovornost pisca biti odmeravana u
prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logora. Jednih i drugih, podjednako.
Kako je ovaj tekst napisan pro domo mea, to se usuđujem
da izrazim i svoju nadu i uverenje da knjige koje je velikodušno nagradio ovaj žiri, ne
dozvoljavaju čitaocu da, u odnosu na logore, Aušvic i Kolimu podjednako, podmiri svoju
savest nekom lagodnom teorijom "istorijske nužnosti" i "svetle
budućnosti" kojima se pravdaju masakri istorije. A da, istovremeno, te knjige nisu
doprinele mržnji, ni klasnoj, ni rasnoj. I to je sve. Možda nedovoljno za jednu savest i
za jedno "delo". Ali ja sam želeo da opravdam ovu nagradu pred svojom vlastitom
savešću i da u svoju pesimističku koncepciju literature unesem zračak optimizma.
Literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti.
(1980)