Lauta i ožiljci

A I B

    A

    (The magical place)

    Iz Kotora (Kotor se trouve dans la region de la Zeta, en Yougoslavie, dans le golfe de Cattaro, une embouchure de la mer Adriatique) treba krenuti oko pet sati. Posle sat vožnje uz strme serpentine treba negde zastati i čekati.
    Dan treba da je vedar, ali je potrebno da na zapadu bude nekoliko belih oblaka i da liče na krdo belih slonova.
    Onda treba obuhvatiti pogledom more, planine, nebo.
    Zatim nebo, planine, more.
    I treba da znate pouzdano da je vaš otac išao ovim putem, autobusom ili taksijem koji je iznajmio u Kotoru, i da ste uvereni da je posmatrao ovaj isti prizor: sunce koje na zapadu izranja iz oblaka koji liče na krdo belih slonova, visoke planine koje se gube u izmaglici, tintanotamno plavetnilo mora u zalivu, grad u podnožju planina, belu lađu koja pristaje uz gat, fabriku sapuna iz čijeg dimnjaka kulja gust dim, a golemi vitraži gore svetlošću požara.
    Treba još obratiti pažnju na zrikanje zrikavaca (kao navijanje miliona ručnih časovnika), jer se inače to može lako zaboraviti, kao što se može ne primetiti, zbog postojanosti, miris dlakavog pelina kraj puta.
    Zatim treba sve drugo zaboraviti i posmatrati iz te božanske perspektive susret elemenata: vazduha, zemlje, vode.
    Tada će vam se, ako su ispunjeni svi uslovi, javiti osećanje večnosti, što ga je Kestler nazvao “okeanskim čuvstvom”.

    P.S.

    Jedan moj prijatelj, foto-reporter, snimao je po odobrenju kapetana, na jednoj sovjetskoj krstarici ukotvljenoj u Kotoru. Zatim je, sa obale, snimio, širokim objektivom, krstaricu i pejzaž zaliva. Kada je razvio traku, traka je bila crna kao crna noć.
    Saznanje večnosti, “okeansko čuvstvo” daje na filmskoj traci samo mrlje, nezavisno od tehnike brujaža (brouillage), crvene, crne ili zelene, ukoliko je prilikom snimanja izostala neka od senzacija: sluha, njuha ili vida.
    Taj je isti prizor posmatrao moj otac, godine 1939 (pet godina pre nego što će nestati u Aušvicu), a godine 1898. gospodin Sigmund Frojd, koji će posle toga usniti svoj čuveni san o trima Parkama.

    B

    (The worst rathole I visited?)

    Spolja:

    Kuću s jedne strane zaklanja seoska kurija, s druge drvena štala, a sa lica nisko stablo bukve. Kuća je od blata, krov od potamnele cigle koja je mestimice razbijena ili razmaknuta. Vrata su niska, tako da odrasla osoba može da uđe samo ako se sagne do pojasa. Prema drvetu, koje se nalazi na nekih desetak metara od izbe, gleda jedan prozor površine pola m2. Taj se prozor otvara prema vani. S druge strane, prema “bašti”, gde se nalazi latrina i zapušten komad neobrađene zemlje zarasle u korov, gleda okrugao svetlarnik ugrađen direktno u zid. Taj je prozor delimično razbijen. Otvor je zatrpan krpama.

    Iznutra:

    Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela: veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva “spavaćom sobom” a drugi “kuhinjom”. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj vodi rastvori ilovača. Pod uticajem vlage i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila štala.)
    U većoj prostoriji nalaze se dva drvena kreveta i dva ormana odmaknuta od zida nekih desetak santimetara. Na podu je, ukoso, prostrta krpara – od ulaznih vrata do kuhinje. U kuhinji, u uglu, nalazi se jedan limeni šporet, dva-tri lonca koja vise na velikim ekserima i jedan drveni sanduk koji služi kao ležaj i kao ostava. Kraj šporeta se nalazi gomila gnjilih i vlažnih šišarki koje služe za loženje. U kujni je gust dim, tako gust da se oni koji sede na sanduku ili na drvenim niskim hoklicama jedva vide. Glasovi im dopiru kroz dim kao kroz vodu.
    "Tu je stajao budilnik, na ovom ekseru", kažem čoveku koji me je dovezao iz Pešte kolima. "Odneo ga je neki pijani ruski vojnik, četrdeset i pete."
    "Ovde će stajati ploča", kaže čovek ironično u času kada smo izašli. "Na njoj će pisati: OVDE JE ŽIVEO JUGOSLOVENSKI KNJIŽEVNIK D. K. OD 1942. DO 1947."
    "Srećom, kuća je predviđena za rušenje", kažem.
    "Šteta", kaže čovek koji me je dovezao iz Budimpešte kolima. "Da imam foto-aparat snimio bih ovo."

    P.S. Tekstovi A. i B. vezani su tajanstvenim vezama.

    *

    Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio. To što pamtim, jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negde kraj nekog mora, Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-den-dina, ti-raka, tina...

(Apatrid, 26)