Mansarda
Soba je bila slična
utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je
iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na
plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u
četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi
Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta
kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji
primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove,
stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog
bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu
mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti
zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa
galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika
koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao
deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao
molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao
Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad
unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!«
Evo nekih mudrosti iz hrama Mansarda:
Jos arta, caci se prostituat!
*
Quod non est in actis (in artis!) non est in mundo.
*
Plenus venter non studet libenter.
*
Nulla dies sine linea.
*
Abyssus abyssum invocat.
*
Nec vivere carmina possunt.
*
Quae scribuntur aquae potoribus.
*
Ho bios brakhus, he de tekhne macra.
*
Castigat ridendo mores.
*
Amo, ergo sum.
*
Credo quia absurdum.
*
Tempora si fuerint nubila, solus eris.
*
Felix qui potuit rerum cognoscere causas.
*
Gnohti seauton.
*
Habent sua fata libelli.
*
Os homini sublime dedit.
*
Pectus est quod disertos facit.
*
Albo lapillo notare diem.
*
Mens agitat molem...
Sećaš li se,
Jarče-Mudrijašu, onog krika:
O ubi campi!
One mudrosti koje se nismo hteli pridržavati:
Primum vivere, deinde philosophari.
One gordosti:
Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis. (Stigli smo najzad ovde
gde nam je nestalo globusa.)
Eh, ta mansarda!