Mansarda

 

    Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
    Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
    Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!«
    Evo nekih mudrosti iz hrama Mansarda:

    Jos arta, caci se prostituat!

    *

    Quod non est in actis (in artis!) non est in mundo.

    *

    Plenus venter non studet libenter.

    *

    Nulla dies sine linea.

    *

    Abyssus abyssum invocat.

    *

    Nec vivere carmina possunt.

    *

    Quae scribuntur aquae potoribus.

    *

    Ho bios brakhus, he de tekhne macra.

    *

    Castigat ridendo mores.

    *

    Amo, ergo sum.

    *

    Credo quia absurdum.

    *

    Tempora si fuerint nubila, solus eris.

    *

    Felix qui potuit rerum cognoscere causas.

    *

    Gnohti seauton.

    *

    Habent sua fata libelli.

    *

    Os homini sublime dedit.

    *

    Pectus est quod disertos facit.

    *

    Albo lapillo notare diem.

    *

    Mens agitat molem...

 

    Sećaš li se, Jarče-Mudrijašu, onog krika:
    O ubi campi!
    One mudrosti koje se nismo hteli pridržavati:
    Primum vivere, deinde philosophari.
    One gordosti:
    Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis. (Stigli smo najzad ovde gde nam je nestalo globusa.)
    Eh, ta mansarda!