Noć i magla
PREDGOVOR
Dramolet (što je
možda srećniji naziv od suviše tehničkog izraza TV drama) Noć i magla nije
plod čiste fantazije; ličnosti, koje se tu pojavljuju pod imenom gospođe Rigo i Emila,
transkripcija su stvarnih osoba. Kada sam posle nekih dvadeset godina hodočastio u onaj
kraj Mađarske gde sam proveo deo detinjstva, nisam našao svoju učiteljicu; bila se
odselila u Peštu, gde sam je potražio. Postala je narodni poslanik i, kako se to kaže,
aktivistkinja. Njen muž je imao takođe značajnu, mada lokalnu funkciju. Bez obzira na
neka dobra dela koja su nam za vreme rata učinili, pouzdano pamtim da su oboje bili
simpatizeri njilaša, mađarskih fašista. Podsećanja na takvu prošlost mojih
junaka urednik TV-programa je, iz prevelike opreznosti, izbacio, tako da se ovaj moj
dramski prvenac sveo na neku vrstu lirske varijacije na temu vremena i sećanja, a od
pomenute aluzije ostao je samo naslov – doslovan prevod nacističkog Nacht und Nebel,
čije je značenje uredniku izgleda izmaklo.
Papagaj je dalek refleks tzv. "lipanjskih
gibanja" iz godine 1968. Glavna ličnost je papagajski brbljiv, sentimentalan,
poluobrazovan mladić, nakljukan opštim mestima; "crvena buržoazija",
zaplašena i dezorijentisana, u početku se ponaša poltronski, a na kraju "puca iz
svih oruđa". Ako se dobro sećam, u osnovi drame nalazi se neki fait divers
(kako Francuzi zovu kriminalističku stranu novina i života) ili je neki sličan fait
divers usledio posle emitovanja ove drame na televiziji.
Na početku dramske igre Drveni sanduk Tomasa Vulfa stoji
srećna zamisao – ili nesrećno odsustvo boljih ideja – nekog od urednika televizije,
koji je predložio sedmorici pisaca, među kojima i meni, da napišu dramsku varijaciju na
temu jednog od smrtnih grehova. Pošto sam već imao gotov model u ličnosti koja mi može
poslužiti kao paradigma lenjosti, to sam predlog prihvatio. Anegdota o drvenom sanduku
je, dakle, autentična, kao što je autentična i ličnost nesrećnog pisca koji provodi
život čekajući nebeske znake nadahnuća. Za model mi je poslužio moj negdašnji
prijatelj, kojeg sam upoznao u Strazburu, i čija se oblomovska figura nadvija kao senka
nad celom tom edukativnom dramom. Volju su mu bili ubili u nekom od nemačkih logora, gde
je bio odveden kao dete, preživevši pre toga pakao varšavskog ustanka. Živeo je od
skromnih ratnih reparacija i u svetu svojih košmara. Verovao je, naivno, da je za
literaturu iskustvo stradanja dovoljno.
Što se tiče druge ličnosti u drami, doktora, ona je nastala
kontaminacijom dveju stvarnih osoba, koje sam takođe poznavao: jednog starog dobrog Rusa
i jednog starog dobrog profesora keramike i crtanja, poreklom Mađara iz Češke, koji mi
je, negda, uplatio sumu za tečaj francuskog jezika. Mada u ličnosti pisca iz drame ima
bez sumnje deo i mog smrtnog greha – pošto je moj odgovor na pitanje iz Prustovog
upitnika: Koju manu najlakše praštate? upravo lenjost – nadam se ipak da te dobre
ljude nisam sasvim izneverio i da nisam povredio njihovu uspomenu.