Pesme i prepevi
Endre Adi (1877-1919)
Rođak smrti
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
(1907)
Naricati, naricati, naricati
Čekati, dok ponoćni zvon tinja,
Da se donese crna škrinja.
Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.
Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo belo, pred opelom.
Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.
S tamnim senama u boj stati
I tihe psalme zapevati.
Slušati orgulje pečalne
I zvona posmrtnih ječanje.
Kročiti preko zeva grobova
U pratnji slugu, božjih robova.
Mrznuti u začaranoj noći,
Gledati tuđeg mrtvaca u oči.
Drhtati na mesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.
Poreći prošlost, jecajući,
Zamađijano, klecajući.
Oprostiti svakom. Pokajnički
Grliti sanduk, očajnički.
Testament strašni sricati,
i naricati, naricati, naricati.
Marina Cvetajeva (1894-1941)
Gatanje
Ko što pred carevima i knezovima padaju zidine
–
Spadnite, tugo-čame-gorčine,
S moje mlade rabe Marine
Pravovernice.
Prošumite poput prolećnih voda, kradom,
Nad mojom rabom
Mladom.
(Zlatan prsten ded u vodu baci,
Po grudima jajce kotrljaj u šaci?)
Od slatkih reči, od besa-nica,
Od groznih zmija, od groznica,
Od saveta družbenica,
Od čoveka od opaka,
Od mladih prijatelja –
Od starih kneževa –
Zaklanjam gospodaricu-kneginju,
Mladu moju, vernu moju rabinju.
(Nakloni lice,
Raspoli jajce!)
Nek rastu njeni dvorovi
Iznad snežnih litica,
Nek jure njeni putovi
Iznad oblaka-ptica.
Nek joj se zemaljski knezovi
Klanjaju sve dublje,
Nek joj u kesi zazvone
Zlatne rublje.
Rđa – s noža.
S tebe, gospoža,
Žal!
(21. maj 1917)
* * *
B. Pasternaku
Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja sveta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i
rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zaverenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!
(24. mart 1925)
Pol Verlen (1844-1896)
Sentimentalni razgovor
U pustom parku, niz sleđene staze,
minuše načas dve čudne prikaze.
Oči su im mrtve, a usne im trome
jedva čujne reči sa naporom lome.
U pustom parku, niz sleđene staze,
dozvaše prošlost dve čudne prikaze.
- Da li se još sećaš davnog žara svoga?
- A zašto želite da se setim toga?
- Da l' zadrhtiš kada neko me spomene?
Da li u snu viđaš moju dušu? – Ne, ne.
- Ah! ti davni dani kad smo usne svoje
spojili u sreći! – Da, da, mogućno je.
- Sijaše nam nada sa neba modrine!
- Nada je odbegla u nebeske tmine!
Koračahu tako kroz travu svelu,
samo noć je čula reč im neveselu.
(1868)
U meni sve jače plače
Polako nad gradom daždi (Artur Rembo)U meni sve jače plače
dok nad gradom kiša lije,
kakva se to čama stače
do srca što gorko plače?
O tiše, tiše, kiše,
po zemlji i po krovu!
Za srce što uzdiše
o tiše, pesmo kiše!
Plače, bez smisla plače
duša što je patnja kuša.
Zar neverstvo neko jače?
Zar bez smisla grca, plače?
Najgore su patnje, čame,
kad ne zna zašto, s čega,
bez ljubavi i bez čame
srce same tuge mame!