Pesme i prepevi

 

Endre Adi (1877-1919)

Rođak smrti

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

 

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

 

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

                                    (1907)

 

Naricati, naricati, naricati

Čekati, dok ponoćni zvon tinja,
Da se donese crna škrinja.

Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.

Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo belo, pred opelom.

Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.

S tamnim senama u boj stati
I tihe psalme zapevati.

Slušati orgulje pečalne
I zvona posmrtnih ječanje.

Kročiti preko zeva grobova
U pratnji slugu, božjih robova.

Mrznuti u začaranoj noći,
Gledati tuđeg mrtvaca u oči.

Drhtati na mesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.

Poreći prošlost, jecajući,
Zamađijano, klecajući.

Oprostiti svakom. Pokajnički
Grliti sanduk, očajnički.

Testament strašni sricati,
i naricati, naricati, naricati.

 

Marina Cvetajeva (1894-1941)

Gatanje

Ko što pred carevima i knezovima padaju zidine –
Spadnite, tugo-čame-gorčine,
S moje mlade rabe Marine
Pravovernice.

Prošumite poput prolećnih voda, kradom,
Nad mojom rabom
Mladom.
(Zlatan prsten ded u vodu baci,
Po grudima jajce kotrljaj u šaci?)

Od slatkih reči, od besa-nica,
Od groznih zmija, od groznica,
Od saveta družbenica,
Od čoveka od opaka,
Od mladih prijatelja –
Od starih kneževa –
Zaklanjam gospodaricu-kneginju,
Mladu moju, vernu moju rabinju.

(Nakloni lice,
Raspoli jajce!)

Nek rastu njeni dvorovi
Iznad snežnih litica,
Nek jure njeni putovi
Iznad oblaka-ptica.

Nek joj se zemaljski knezovi
Klanjaju sve dublje,
Nek joj u kesi zazvone
Zlatne rublje.

Rđa – s noža.
S tebe, gospoža,
Žal!

                                    (21. maj 1917)

 

* * *

                                     B. Pasternaku

Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja sveta.

Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura

Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
            Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –

Zaverenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.

Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!

                                (24. mart 1925)

 

 

Pol Verlen (1844-1896)

Sentimentalni razgovor

U pustom parku, niz sleđene staze,
minuše načas dve čudne prikaze.

Oči su im mrtve, a usne im trome
jedva čujne reči sa naporom lome.

U pustom parku, niz sleđene staze,
dozvaše prošlost dve čudne prikaze.

- Da li se još sećaš davnog žara svoga?
- A zašto želite da se setim toga?

- Da l' zadrhtiš kada neko me spomene?
Da li u snu viđaš moju dušu? – Ne, ne.

- Ah! ti davni dani kad smo usne svoje
spojili u sreći! – Da, da, mogućno je.

- Sijaše nam nada sa neba modrine!
- Nada je odbegla u nebeske tmine!

Koračahu tako kroz travu svelu,
samo noć je čula reč im neveselu.

                                (1868)

 

U meni sve jače plače

                                Polako nad gradom daždi

                                                                         (Artur Rembo)

U meni sve jače plače
dok nad gradom kiša lije,
kakva se to čama stače
do srca što gorko plače?

O tiše, tiše, kiše,
po zemlji i po krovu!
Za srce što uzdiše
o tiše, pesmo kiše!

Plače, bez smisla plače
duša što je patnja kuša.
Zar neverstvo neko jače?
Zar bez smisla grca, plače?

Najgore su patnje, čame,
kad ne zna zašto, s čega,
bez ljubavi i bez čame
srce same tuge mame!