1. Priča "Psi i knjige" dobija svoje puno značenje tek u okviru konteksta (strukture), a u prvom redu u spregu sa pričom "Grobnica za B.D.", pa i sa celom knjigom pod tim naslovom, kao i sa

2) Napomenom (na kraju te priče) i fusnotama koje skupa donose a) argumentalne izvore (Divernoa etc...) i pripovedačke tj. ornamentalne.

3) Priča "Psi i knjige" sadrži "dvostruki obrt": ona ukazuje na autentične izvore, ali, "oduzimanjem i dodavanjem" odstupa od njih i navodi na "otkriće obmane".

4) Priča "Psi i knjige" nije, dakle, "zapisnik inkvizitorskog suda onako kako ga je formulisao pisar tog suda" (Jeremić) i kao što sam autor pretenduje u "argumentalnoj" belešci na kraju, i, dakle, nije "autentičan dokument (...) po sadržaju i po formi", nije "neprerađeni dokument".