Varia
JEDNA ŠETNJA GOSPODINA MAKA
Pošto je odložio
knjigu
(Džems Džojs: Uliks) g. Mak
se indignirano uputio ka
obali mora da odmori svoj duh.
Pokušava da se reši nekih
sumnji. Utoliko nailazi jedan
sprovod koji ga sasvim skrene
sa puta. G. Mak jednim fanatičnim
naporom želi da
afirmiše svoju volju...
"Ovo se dobro završilo", reče g. Mak vrativši se iz
šetnje.
"Dakle", reče neko od upućenih "da li more
govori ili ćuti?"
"Idimo redom", reče g. Mak. "Oko dva sam sišao
na obalu, ponevši sa sobom samo svudaprisutne moje cigarete. Vama je, mislim, jasno da se
neću upuštati u džojsovske analize svoje (pod)svesti, neću vam opisivati samo stanja,
već više fakta. Dosledno tome, zaključujem da sam u tom rusoovskom povratku prirodi
osetio (izvinjavam se za ovu nedoslednost) da bi opisivati stanja moje podsvesti u tom
trenutku o kome hoću da vam govorim (kao i u ma kom drugom trenutku) bilo u najmanju ruku
taština. Pitate, naravno, zašto? Zato što bi samo jedan trenutak opisan detaljno,
svestrano (a svaki je trenutak krcat sadržajem, ma koliko nam se čini lišen sadržaja)
predstravljao kvantitativno čitav jedan univerzum, dakle mikrokozam i makrokozam ujedno,
a kvalitativna determinanta tog univerzuma bio bi – haos. Pokušaj povezivanja svih
asocijacija koje su se javile u mojoj svesti i u mojoj podsvesti dok mi je pogled lutao s
kamena na more, s mora na oblak, na pticu itd. – to bi bio haos pred kojim sam unapred
spreman da bankrotiram. Jer u celom tom postupku svesti ima, prijatelji, bojim se, nečeg,
da tako nazovem, neumetničkog. Znate li šta je umetnost, u definiciji koju mi je donela
ova šetnja obalom mora. Umetnost je pre svega selekcija asocijacija, smelost uništenja
misli još u zametku. Molim, bez smeška. Ne mislim ovde na delo, na uobličavanje, na
doterivanje, na spaljivanje, i kako se već zovu svi ti postupci. Mislim na asocijacije
(tzv. "strujanja svesti" i sl.) beskrajne u svom večitom talasanju, u svojoj
plimi i oseki, i ako smo mi svesni te beskrajnosti, jednom reči ako smo mi svesni da iz
tog beskonačnog niza koncentričnih asocijacija možemo registrovati jedva jedan
infinitezimalni deo, jedan atom, onda... Jasno vam je na šta ciljam. Treba propustiti
samo one asocijacije koje su funkcionalne već apriori, još pre teksta. Funkcionalne za
sledeći niz asocijacija u prvom redu, a ujedno (naravno) i za tekst. Na ovaj ćemo način
biti u stanju da sami doprinesemo apriornom rađanju jednog sveta – ideja i dela
podjednako. Bićemo zatim u stanju da taj demijurški svet ne bude iskonstruisan. Inače
nas može progutati stihija.
Nazvao sam malopre "neumetničkom" ambiciju da se
uhvati i registruje celokupnost asocijacija. Da. Jer kakav je to, molim vas, slikar koji
nije u stanju da se odluči, da se opredeli i da izabere najbolju poziciju za štafelaj
svoga oka i svoje svesti. Nemojte mi navoditi "Ruansku katedralu" - ona ide meni
u prilog. To su razna osvetljenja jednog te istog univerzuma.
Prometejska je, hoću da kažem umetnička, stvaralačka –
snaga izbora. Molim. To ne znači da se time uništava sam po sebi jedan niz asocijacija i
time osiromašuje svoj sopstveni doživljaj sveta. Naprotiv.
Treba izneti na videlo, staviti u delo samo jedan ili nekoliko
određenih, bitnih, centralnih nizova, koji će latentno sadržati u sebi i sve ostale
nizove – od minus do plus beskonačnosti. Cela je stvar u tome da se nađe baš taj
jedan ili taj niz atoma univerzalne asocijacije. Jasno vam je konačno na šta mislim:
tačka manjeg otpora svesti (to što sam nazvao neumetničkim) u ovom slučaju je u tome
da se s mukom i naporom registruje svaki atom svesti i podsvesti čak – i da se tobože
tako stvara univerzum. Ne. Univerzum, to su tri jabuke na Sezanovom stolu. Pod tim i tim
uslovima svesti, podsvesti, univerzalija i realija... Ne mislite valjda da bi broj mogao
bitno da utiče na širinu tog univerzuma? Ne mislite valjda da bi neke druge jabuke
(lepše, veće, rumenije; ružnije, manje, rošavije) mogle da utiču bitno na sliku tog
univerzuma?
* * *
"Iz ovog
aspekta", nastavi g. Mak, "da ne ostavim bez odgovora pitanje koje ste mi
uputili na početku (da li more govori ili ćuti) odgovoriću vam da more govori o svom
ćutanju. Stajati blumovski pred morem to znači biti vođen svojim asocijacijama kroz sve
tajne i dubine mora, razgovarati s ribama i s talasom – a ne izneti ništa. Džojsovski
pak se zaroniti u želji da se opipa oblina svakog talasa, sagleda boja svih dubina, oseti
ukus svih korala – to znači taštinu. Istina prometejsku. Pregršt relikvija."
"Kasnije sam", nastavi g. Mak, "ispratio jedan
voz, zatim dočekao jedan brod. Zatim sam lutao obalom sasvim neodređeno i bez plana.
Meni, prijatelji, nesezonsko more mnogo bolje prija i više koristi mom duhu nego
kamijevsko vrelo leto. Letnje je more, bar za mene, suviše ezoterično, banalno čak.
Svuda po žalu – jevtine konzerve turističkog seksa.
A more se kupa s jeseni i zimi. Golo kao od majke. Pod pazuhom
miriše na večnost. Među nogama krije zvezdu."
* * *
"Kada sam se umorio
od hodanja", nastavi g. Mak, "rešio sam da se vratim, ali ne istim putem, uz
šine, nego stazom koja vodi podnožjem brda, malo iznad mora. To bi bila neka vrsta
promene rakursa.
Onda je počelo da zvoni odnekud s brda. To zvonjenje mi nije
dozvoljavalo da budem lišen anonimnosti pred samim sobom. Uz to je unosilo neku notu
podrugljive izuzetnosti, tj. banalnosti u pejsaž moje šetnje. Svejedno, nije bio lišen
prijatnosti.
Tako stigoh do raskršća.
Raskršće je pak ono mesto pred kojim slobodan čovek oseća
svoju afirmaciju. Zato rekoh: idem ovom stazom, a ne onom, samo zato da krunišem ovu
šetnju jednim aktom slobodne volje, opredeljenja.
Dok sam se naslađivao u magnovenju svojom odlukom, ne
stupajući još uvek na put svog izbora, pomoli se iz borika, koji je zaklanjao levu
stranu staze na kojoj sam stajao, jedan pozlaćeni krst, zatim sveštenik. Zamislite moje
zaprepašćenje. Baš ta staza koju sam izabrao kao objekat (da se izrazim filozofski) na
kome ću manifestovati svoju slobodnu volju, baš ta staza vodi na groblje. A da čudo
bude još veće, baš u ovom trenutku nailazi sprovod... "Jedan, dva, tri, četiri,
pet..." počeh da brojim do ... 127 (to je broj kote na raskršću). Ako izbrojim do
tog broja a sprovod ne pređe raskršće i ne oslobodi mi prolaz, doneh hitro odluku u
sebi (jer sam bio više indigniran zbog stereotipnog i filmskog završetka moje šetnje,
nego zanet ili uplašen koincidencijom – uostalom neizbežnom – koja je spojila naše
puteve), ako dakle ovaj mrtvac ne pređe dotle raskršće – idem i ja u sprovod. Lep
završetak moje šetnje.
No to je i bio jedini način da još jednom afirmišem (ili
barem da to pokušam) snagu svog metafizičkog opredeljenja...
Tako sam, kao što vidite, ne svojom voljom, a ipak s njenim
pristankom, krenuo za pogrebnom stazom koja vodi na groblje."
* * *
"Ako ne bih imao da
vam kažem ništa što i vi sami ne biste zapazili ili osetili, ne bih želeo da vas
zamaram. Jer na redu ste i vi... Mislim, prijatelji, s pripovedanjem. Verujem da je svako
od onih za sandukom imao iste asocijacije kao i ja: budući mrtvaci nose mrtvaca. I svi su
se kao i ja trudili da misle o toj stvari tako intenzivno (a da i nisu bili svesni toga)
da posle ne bi više mogli misliti o tome. Ili pak nisu o tome mislili ništa. Šta ima tu
da se misli? Jedino mi je bilo nejasno (i žao u isto vreme) šta misle ona dva dečaka
što su zastala u igri i gledaju u pozlatu sanduka. Žao mi je bilo što nisam mogao da se
setim u kolikoj je meri u tim godinama bilo meni nejasno to što je nejasno. I žao mi je
bilo jer mi se čini da mi je bilo prilično jasno.
Zapazio sam još – tek sada – da se mrtvaci nose s nogama
okrenutim napred. Ako se ima na umu obrnuti red pojavljivanja, onda se sme, bez metafore u
značenju, nazvati cela komedija jednim spretnim skokom. Originalni salto mortale.
Još ću vam kazati koju o susretima, o tišini.
Ide tako čovek svojim putem i misli: stići ću lepo na vreme.
Sve je u redu. A onda ugleda pred sobom na putu povorku. Znate li, prijatelji, zašto je
zastao, i stoji s izrazom spokojstva na licu, mada oseća da će ga ovo stajanje sprečiti
da stigne na vreme. Kazaću vam jedan od razloga: on se stidi (pred kim?) da hita ili da
bude zaposlen kada uvidi da se ima kada stići. U ma koje vreme. No, vidite, slični su
razlozi i za tišinu. Tišina je navikavanje.
Ovaj pogreb, međutim, ne bi bio, što se tiče mog
opredeljenja, u dovoljnoj meri poučan, da nije i još jedne dozlaboga smešne činjenice.
Kada sam se već bio na neki način opredelio da idem za pogrebom, znate li čime sam
motivisao suštinu moga opredeljenja? Dopao mi se osmeh jedne devojke na kraju povorke.
Smešila se kao da se smrt ne tiče njenog mesa.
* * *
"Time sam bio toliko revoltiran da nisam ispratio pokojnika do stanice Terminus. Skrenuo sam prvom kozjom stazom i približio se opet toploj golotinji mora. Ležalo je na pesku s čelom zaronjenim u nebo. Među nogama je nosilo smrt. Pod pazuhom je skrivalo zvezdu."
(1959)
GOSPODIN MAK SE ZABAVLJA
G. Mak- racionalist
parodira
g. Maka – pesnika.
Pri kraju te ravnopravne (da li?)
borbe oseća se da ovaj
drugi pobeđuje zahvaljujući
valjda logici bumeranga. –
Iz (pod)teksta se da lako
zaključiti da je sporni objekt
duha prhnuo poput vampira
iz jedva prozirne tame Džojsovog
Uliksa. Ova činjenica
međutim nije bez značaja.
Jer poznato je da postoje
izvesne genetičke koincidencije
između gospodina Maka i
gospodina Bluma.
* * *
Postoji dozlaboga dosadna doslednost tzv. realističke škole, koja uporno, već više od dva veka, iznosi zbivanja u spoljašnjem svetu. Filistarski filtrirana fakta. Filtrirana filistarska fakta.
No postoji i drugi svet. Unutarnji. Isto toliko bitan i realan kao onaj drugi. Uhvatimo se dakle smelo u koštac sa tim svetom! Vade mecum: S. Frojd, E. Jung, A. Adler, Ps. Analiza, Kom. Inferiori, Un. Monolog, Str. Svesti, A. Bergson, Levi-Brihl, Aut. Pisanje, Kakoseonozvaše itd., itd.
Tehnika filma. Muzička kompozicija (sonatni oblik), štamparske poštapalice. Itd.
Ali sve to što se naziva svetom psihološke realnosti (nasuprot neke nepsihološke realnosti) opet je samo jedan od vidova realnosti. Ipso suo: taj novi vid realnosti nosi istu potencijalnu grešku (istu nemoć) protiv koje se pobunila i koju je htela da zameni – jednostranost.
Umesto dozlaboga dosadnih doskočica prastarih pripovedača kao što su gg. Golsfordi i R. M. di Gar (recimo) čije nam je objektivno sveznanje postalo otužno (vidi: Virdžinija Vulf) – imaćemo priliku da čitamo subjektivna strujanja svesti jednog Dž. Dž. i jedne V. V. i dr. manje talentovanih, čije nam je pak subjektivno sveznanje postalo ili može da postane u najmanju ruku ... čudno. Zasad samo to. Obuhvatajući tom reči dva oprečna suda: pozitivan i negativan. Pozitivno-negativan.
* * *
Šta ima u Uliksu
suviše?
Suviše forme.
I čega još?
Suviše jezika. Suviše podsvesti, strujanja svesti, što se sve
može svesti na napor svesti.
Čega ima u Uliksu još suviše?
Isuviše podteksta. Isuviše seksa. Isuviše teksta. Isuviše
testa. (Kao što se vidi iz teksta, strana seksta, strana siksta, strana iksta).
G. BLUM I MOLI
( u horu)
Unutarnji monolog
To je log, to je bog
Monologbog
Jer rad udovoljstvija svog
I bog ima međ nogama rog
* * *
Kazati sve što se nalazi
prvenstveno u podsvesti, dakle ono nerečeno pre svega, ono neviđeno i nepredviđeno -
jer ostalo se podrazumeva. Zato toliko seksa?
Džojs ponekad podseća na one slikare koji su slikali pomoću
lupe: svaka pora, svaka dlačica, svaki miteser na svom mestu. Samo što je on (ma koliko
da njegova analiza ima u krajnjem rezultatu sintezu) s tom minucioznošću slikao
unutarnje pore i mitesere na fluidnom tkanju duše, dlačice na onom delu podsvesti koji
skriva genitalije i tamne nagone koji upravljaju mehanizmom obljube.
Španska srednjovekovna madona sa očima od dijamanata, sa
veštačkim zubima od liskuna i s kosom od nedavno preminule infantkinje zvane Čedna.
Presveta Deva Marija, virgo intacta, no toliko (do odvratnosti) slična svome ženstvenom
biću i liku da bi je vatreni španski seljak silovao u crkvenom portalu kada se ne bi
bojao - ipak - nekakve božje kazne, tačnije kada joj telo ne bi bilo - ipak - od drveta,
a oči od dijamanata . . .
Tako su pravili nekad portrete i siluete u Španiji.
Ali to je možda samo naličje medalje.
* * *
Parodija na sve. Na roman
(bez romana), na Uliksa, na život, na smrt, na umetnost, na filozofiju, metempsihozu,
proces pisanja, Dedalusa, Dablin, arijevce, Jevreje, Irce, Engleze, na Svest, na Podsvest,
na seks, na tekst, na poliglotiju, na kulu Vavilonsku, na kopno, na more, na čoveka, na
ženu, na Kirku, na mene, tebe, njega, nas, vas, parodija na Sve i na Ništa.
Parodija na parodiju. Na tome se drži cela stvar.
* * *
Ima (međutim) u Uliksu
nekoliko mesta koja donose osveženje umornome Radoznalcu Upornome. To su upravo ona mesta
gde se dva sveta (subjektivni i objektivni) spajaju u jedinstvo koje je simbioza svesti i
podsvesti ...
1. Početak "objektivne" šetnje g. Bluma kroz Dablin,
(obuhvatajući i strujanje njegove svesti nad klozetskom šoljom pre pogreba);
2. Antologijski, divni, nadahnuti suton u kome Divna Devojka –
Gerti – doživljava na domaku crkve svoja prva ljubavna uzbuđenja. Pomalo hroma, divna
Gerti. I one dve: Edi i Sisi. I blizanci. I (naravno) Blum.
3.Molim monolog na kraju.
* * *
No, naravno, sve
gorerečeno pada u vodu ako se setimo (ne slučajno) Divine Commedije.
Nije li Uliks - božanstvena komedija Novoga doba. Višeslojno
univerzalan. Enciklopedija XIX – XX vv?
Možda malo razuzdaniji. Pustopašniji. Kao i to doba, uostalom.
To je couleur jednog razdoblja istorije.
Pustopašnorazuzdano doba.
* * *
Parodija je neizbežna i neminovna ako objektivnost potčinimo subjektivnim hirovima jezika.
(1959)